Moj internet dnevnik
samo nered
Brojač posjeta
20440
ane
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Blog
subota, travanj 16, 2011
Ne sama presuda generalima i slušanje optužnice, koliko mišljenja i komentari nekih ljudi, znanih i ne znanih, javnih i anonimnih... Sve me to zbunjuje... Kako je došlo do toga...

Još mi je friško sjećanje na početak devedesetih...

Sjećam se svoje najbolje prijateljice, živjeli smo bezbrižno u malom slavonskom selu, većinsko srpsko stanovništvo.. Jednog dana mi je rekla da oni idu... idu, jer im je stric rekao da trebaju ići u Srbiju, ali vratit će se oni... kad prođe JNA i sve se sredi.. I otišlo je njih dosta, većina mlađih obitelji se spakovala i preko noći nestala. Moram biti iskrena; neki su se i pozdravili...

Dalje, oni koji su ostali, uglavnom su i dalje održavali dobrosusjedske odnose sa nama; sječam se čovjeka koji je došao na kavu, i govorio kako ima plan da kad JNA bude prolazila kroz naše mjesto, da se sakrije dok prođu, jer biti će gadno...

Susjeda, kojoj sam oduvjek pomagala, jer je bila sama, moji su je prihvatili kao člana obitelji i sve poljoprivredne poslove smo zajedno sa njom radili, Jednom prilikom je u našoj kući izjavila kako su srbi bježali 40-tih, sad je red da netko drugi bježi...

Iako sam tada bila 17 godina, bilo mi je jasno da ljudi koji željno oćekuju prolazak JNA, i sklanjaju sebe i svoju djecu sa puta istoj, ne žele baš dobro onima koji ostaju...

Svi znamo što se desilo sa područjima koja je pregazila JNA, sjetimo se Vukovara, i još bezbroj mjesta u Hrvatskoj po kojima je JNA spašavala "ugrožene" srbe... Eh, kad smo već kod njih, ne znam za druge, ali brate mili, ako su svi bili ugroženi kao ovi u mom selu... onda s razlogom tvrdim, da jedino što je njih ugrožavalo onda je bila srpska televizija, na kojoj su slušali o tome kako su ugroženi, a vjerovali su toj televiziji više nego svojim oćima, pa su odlazili, i ostavljali svoje domove, da bi ih se prikazalo kao izbjeglice, da bi svjet vidio jadne ugrožene izbjeglice.. A sigurno da su bili jadni; Mogu se vratiti na obitelj svoje prijateljice, koja je otišla iz poprilično lijepih uvjeta za život; nova kuća, dobar posao... sve to ostavili za ciljeve velike srbije, a nikad se nisu vratili... Ne zbog Hrvata, već zbog svoje sramote, u srbiji ih je dočekalo prijekorno gledanje i gađenje pravih srba, a nazad se nije moglo.. bilo je teško vratiti se među ljude kojima se poželilo da ih pregazi JNA...

I tako kasnije došle i plave kacige u moje selo.. i pravac kod nas, pred mog oca, da ga pitaju kako smo mi "ugroženi" srbi u Hrvatskoj.... A on njima; "ma ko je ugrožen, zaštićeni su ko bijeli medvjedi..." I u mom selu tako je i bilo; JNA nikad nije došla do nas, Hvala Bogu, a srbe koji su ostali, iako se znalo da su nekima djeca na ratištu na drugoj strani, nitko ih nije dirao.. Je, istina, djelovali su malo otužno, večini tih obitelji je dio prešao na drugu stranu, uglavnom mladi, pa su stari ostali sami.. ostavljeni... Kad sad razmislim, bili su jadni i ugroženi.. no sami su si tako napravili...

Još malo da se prisjetim onih slika Vukovara, ulaska vojske i četnika.... Baranja je bila jadna, sjetimo se mjesta Četekovci i masakra nad civilima... Sjetimo se da dugo nismo mogli putovati cijelom Hrvatskom..

I sjetimo se bitne stvari, molili smo Europu i svijet za pomoć, nismo imali vojsku, imali smo embargo na uvoz oružja... Bilo je teško braniti se...

Kasnije dolaze generali, oluja... tek kasnije...

Ma neka se sudi za zločine, ali ne na ovakav način.... Kako jedan Šljivančanin može biti na slobodi nakon Vukovara... možda bi i prihvatila dio optužbi... ali, pa morao nas je netko obraniti od svega, za dlaku sam i sama ostala izvan okupiranih područja.. još se sječam dječaka koji je jadan s 5 godina posjedio 

Ma ja sam još uvjek u nevjerici... Dali sam ja sanjala ideje srpskih vođa o velikoj srbiji.... Dali sam samo sanjala svoj suživot sa srbima, dali sam ja njih ipak ugrožavala.. Dali ja razmišljam ovako zato što mi je netko isprao mozak.. Da, vjerojatno sam Franjo Tuđman osobno, usadio mi je u mozak sjećanja nečega čega ustvari nije bilo...

Ulizujemo se EU, nebili bili što prije njihovi robovi.. Možda griješim, ali uopće se ne nadam da će nas ikada smatrati sebi ravnima... Biti ćemo vjerojatno jedan od naroda koji će u svojoj državi biti rob strancu.. Već sada jesmo, da nismo, nebi nam se sudilo na ovakav naćin...

I sada neka mi netko opet kaže kako istina uvjek ispliva... mislim da je istini jako teško u današnje vrijeme.. Kao što je netko imao moć ubjediti radišne ljude, koji su igrom slučaja bili srbi, da su ugroženi u Hrvatskoj i da trebaju u kolonama napuštati svoje domove, kako bi ih svjet snimio.. Tako i danas; ne , nisu pucali na nas, nisu nas gađali granatama, nisu bacili "krmače" na civile, na bolnice... ne, nismo se imali pravo braniti... ma kako smo se samo usudili imati generale,  organizirati vojsku... Kako smo se uopće usudili žaliti na rat, pa trebali smo raširenih ruku prihvatiti veliku Srbiju, vjerojatno bi danas već svi skupa bili u velikoj EU obitelji... kao čistaći cipela.

 



zivkica @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
tracking
eXTReMe Tracker
Index.hr
Nema zapisa.