Moj internet dnevnik
samo nered
Brojač posjeta
20952
ane
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Blog
četvrtak, rujan 29, 2016
Kada treba reagirati, kada su oni dovoljno zreli da znaju što je nasilje? To su pitanja koja me trenutno muće...

Dakle krenulo je moje prvo dijete u školu... Sve je tako lijepo, nema ih previše u razredu, samo njih 15, 6 djevojčica ostalo dječaci...

Prvih dana su se djevojćice selile svaki dan na drugo mjesto i sa drugom djevojčicom u klupu... Učiteljica je neko vrijeme sve torelirala, do jednog dana, prije oko tjedan dana, razmjestila ih je i svaku djevojčicu stavila uz jednog dječaka i to uz one problematičnije... A nije ni da su djevojčice anđeleki, mallo su si razgovarale pod nastavom, pa je tako i njih razmestila sa nekim pravom.

 

Uglavnom, moja je dobila dječaka, za kojeg sam još u vrtičkim danima čula kao dečkića koji ih gađa loptama, udara i tako, no nisam na to previše obračala pažnju jer u vrtiću su tete bile skroz uz njih i moje dijete nije od toga radilo dramu. Uglavnom su ona i prijateljica spominjale njega kao zločestoga i to je to.

 

No sada, kako sjede zajedno u školi, prvi dan mi je rekla da joj se belji pod satom, da joj zatvara knjige i otima bojice... No isto nije puno oko toga dramatizirala, pa sam smatrala da nemam ni ja potrebu za dramatiziranjem...

Onda mi je rekla da joj je stisnuo ruku, uz iste radnje od dana prije...

Pa joj je rekao da je ružna i udario je u rame..

Pa je neki dan došla sa tvrdnjom da ju je udario u glavu sa šakom kada je spustila glavu na stol, jer je navodno učiteljica rekla da kada završe štop im je zadala da se naslone na stol.. :o

Taj dan me je zamolila da prićam sa njime i njegovom mamom, da joj to više ne radi...

Pitala sam je nekoliko puta dali stvarno to želi, i dali ju je stvarno udario?

Odgovor je uvijek bi potvrdan.

Slijedečeg dana pred školom, stižemo malo ranije i vidim tog dječaka kako sjedi sa svojom mamom na klupi pred školom, sami, i pomislim super da su sami, to ćemo sada lako rješiti malim razgovorm. Dolazimo ja i moja djeca, svi veseli, mala očito sretna jer će riješiti ono što je pati, a ja sigurna da tu više neće biti problema... Stajemo do njih, lijepo pozdravljamo uz osmjeh i kažem kako ih baš malo trebam i da bi sa malim malo porazgovarala, pitam ga, ostavljajući prostora da nije on sve kriv, iako vjerujem svome djetetu, ali uvijek postoji ona mogučnost da roditelj ne vidi realno, Dakle pitam ga dali mu je moje dijete što napravilo, dali ga nećim ljuti... tu me već njegova mama prekida i ispitiva što je bilo, ja kažem kako mi se moja žali da je tuće... Ajme meni, kad je ona počela, prvo na svoje dijete, pa onda na mene da to nije moguće a ako i je da je sigurno imao razlog , zove moju malu pa je ispituje kako te je tukao, išli ste godinama zajedno u vrtić, nikad ništa sad te tukao ... Ja pokušavam smiriti situaciju, ali više ne ide, što god da kažem ona me više pokopa.. Izlazi učiteljica po djecu da ih uvede u školu, ona njoj viće da sam joj dijete pred školom optužila da tuće moje, i ponavlja taj vrtić kako nikada ništa nije bilo, da sigurno laže, da je mali jadan sa suzama u oćima, a mali on samo gleda dole, ni a ni be... mislim, ne bi li bilo logično da kaže nisam, ako nije, nisu sva djeca ista, ali moji imaju takvu reakciju samo kada su krivi, gledaju dole i šute ....

O zemljo otvori se da propadnem, ja se osječam nemoćno, pokušavam objasniti da ga nisam napala ali ne ide, ona je glasnija, govorim da se isprićavam da stvarno nisam imala namjeru napasti, i da sam vrlo tiho prišla, bili smo tada sami, alo to se i dalje ne čuje... i učiteljica počinje kako se to ne radi pred školom, kako treba njoj reći, uvodi nas u školsi hodnik, zove moje dijete, ispituje ju, da pokaže kako ju je udario, ona pokaže na meni, stisne svoju šakicu i udari me u rame, učiteljica govori da je nemoguće da se to desi pod njenim satom, sada ona sebe brani iako ju nitko za ništa ne optužuje.. na kraju zakljući da će ih razmjestiti da svako jedi sam.. i da smo mi roditelji previše zaštitnički da trebamo pustiti ih da nauče sami neke stvari...

 

Ja sam dva dana van sebe, razmišljam kako postupiti.. Recimo da je istina, da ju udara, 99% sam sigurna da je, koju poruku je ona njoj sada poslala, da ako kažeš da te netko tuće i ti češ biti kažnjena jer si se usudila optužiti ga, pa sjedi sada sama...

Ovo što govori da moraju nešta naućiti i takvim stvarima, ne, prošla sam torturu od dječaka u školi, mrzila sam cijelu godinu ići u školu, iz toga nisam ništa pozitivno dobila, samo mi je samopouzdanje palo, a i ocjene. Šaljem dijete u školu da naući druge stvari, a ne da ako netko odlući da je zaslužila da je treba udariti...

Pa pitam se kako postupiti, ima li načina zaštiti dijete.. Nadala sam se da će ona majka normalno razgovarati sa svojim djetetom, da ih probamo pomiriti, zašto da se tuku, neka si pomažu... Bez da petljamo nastavnicu.. No dobro, to je bila greška, trebala sam samo od nastavnice tražiti da razmjesti moje dijete, bez objašnjenja zašto.. pa bi poslije vjerojatno kukala kako ona ne smije voditi svoj razred jer roditelji određuju tko će gdje sjediti... ma mislim...

Bojim se da sada sve ne preraste u neku veću mržnju tog dječaka prema mojoj djevojčici.. a to sam htjela spriječiti.. gdje sam pogriješila... Dali sam trebala šutiti i pustiti je da se sama bori?? Tako učiteljica misli da treba.. ne znam zašto je to potrebno, zna li tko? Tako bi volila da me je netko obranio one davne '86... da je netko mogao stati iza mene, da sam nekome mogla reći, tko bi me spasio...

zivkica @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
tracking
eXTReMe Tracker
Index.hr
Nema zapisa.