Moj internet dnevnik
samo nered
Brojač posjeta
20440
ane
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Nema zapisa.
Blog
nedjelja, siječanj 8, 2012
Pa, možda i je problematična, iako, moje iskustvo mi govori da samo zavisi od majke i obitelji kako će se postaviti prema djetetu, koliko će, sve u svemu, biti problematično...

...uostalom, ni svakoj majci, ni svakom čovjeku iste stvari ne spadaju pod "problem".. Nekima je problem i kada im pukne nokat, dok  neki smatraju za problem samo neku veću bolest.. ima naravno i neke sredine.

Jedna od stvari koje sam se kroz cijelu prvu godinu malo pribojavala, je to da ću izgubiti svoj život zbog odluke da ne idem raditi poslije prvog njenog rođendana; da ću biti nesretna što mi se dani svode samo na domačinstvo i brigu o djetetu... Razmišljala sam o rijećima nekih ljudi, koji smatraju da žene tada prestanu brinuti za sebe.. za fizičko i psihičko stanje svoga tijela.. jedan gospodin je vrlo ružno rekao da žene kad prestanu raditi da se pretvore u šlape, moja kuma mi povremeno spomene kako bi ja morala na par dana ostaviti dijete svekrvi, jer nije dobro za mene da smo skroz zajedno...

...ma, pa i nismo skroz zajedno, svekrva dođe svaki drugi dan, ponekad i svaki, i bude s djetetom po par sati, ili je izvede van, ili one budu unutra a ja odem u šetnju, ili na kavicu sa nekim od prijatelja.. tako da mislim da imam dovoljno vremena koje mogu biti bez djeteta.. čak, uvjerena sam, da imam i puno više vremena za sebe od onih žena koje nakon prvog djetetovog rođendana idu raditi.. puno više vremena, u koje ne moram uključiti dijete...

A što se tiće našeg cjelodnevnog druženja, ja ne znam kako ljudi koji nemaju djecu, zamišljaju dan majke i djeteta, koji cijeli provedu zajedno, pa da se brinu za duševno stanje majke?!?

Ja sam još u prvoj godini, izborila se za svoje vrijeme, koje koristim, bila ona budna ili ne; znaći, jutarnja kavica i novine.. to je moje, naravno, nije onako opušteno kao prije djeteta, uvjek je dio pažnje posvečen njenoj sigurnosti kad se zabavlja sama.. no nečemo sad cjepidlačiti ;), ipak imam dijete, dar od Boga, koji je najveća radost u mom životu.. Znaći iako dio dana prođe u kučanskim poslovima od kuhanja i spremanja, dio u igri sa djetetom; ipak si i dio vremena dok je ona budna uzmem sebi... a tada mogu i promatrati kako i koliko se zna sama zabavljati...

A naravno, tu je i vrijeme kad dijete spava, u drugoj godini dijete još dosta spava, moja je početkom druge godine izbacila jedno dnevno (dopodnevno) spavanje, ali nam je još uvijek ostalo ovo popodnevno, od 1,5-2 sata.. zavisi koliko se izmori i koliko rano ustane.. Tako da ova mama i to vrijeme ima za sebe, uglavnom za svoj odmor, ili pisanje bloga, tako da joj puno ne smetam hodanjem po stanu ;)

Dakle u toj drugoj godini, koje sam se pribojavala zbog svih onih prića o malim teroristima, i o mom gubljenju sebe, što god da to znaćilo, iako, sigurna sam da se mjenjam u toj drugoj godini, kako se dijete mjenja, postaje sve razumnija, tako se i ja mjenjam,moji prioriteti, moja želja da budem prisutna svakoj promjeni kod nje, svakoj novoj rijeći, je sve veća. Možda to sve nekom sa strane izgleda čudno.... Pogotovo prijateljici bez djece, i mogu je razumjeti, i sama na njenom mjestu bi možda mislila isto...

Meni osobno je ova druga puno manje problematična od prve, možda iz razloga što sam po 4 mjeseca sama, bez muža, ne znam. U prvoj godini mi je bio napor otići sa djetetom do dućana, ili duže šetnje; uvjek su se tu morala vući kolica, češće potrebe za hranom, teže joj je bilo objasniti da ne mogu nositi nju i stvari, a kolica gurati, čak ni sveky nije, toliko kao sada, u prvoj bila zainteresirana za dijete, dolazila je samo jednom do dva puta tjedno; u nekim situacijama meni je samoj prva godina baš bila problematična.

Početkom druge i što dalje, sve je jednostavnije, uzmem dijete za ruku i idemo, po potrebi uzmemo kolica, i iako ima povremeno nekog cendranja i zanovjetanja, sve se to da pregovorima riješiti, bitno je dobro upoznati svoje dijete...

Da, ponekad baš je terorist, kako ono kažu; isprobava moje granice, na moju sreću dosta brzo shvati i prihvati koje su moje, i vrlo brzo je prihvatila da neke stvari ne smije dirati, i uglavnom se lijepo dogovorimo kad se nešta mamino nađe u njenim rukama, da to mami vrati... još me počasti sa izoli(izvoli)...

...da, rekla sam uglavnom, iako postoje i trenuci, kad joj se nešta baš svidi, pa onda krene daj daj daj daj, i obično to daj okrenemo na šalu, jer mi je simpatično pa je oponašam, pa onda jadna i zaboravi šta je htjela... ili ja samo mislim da je zaboravila ;)...

A budu i situacije kao neki dan sa mojom žvakačim gumom, koju ja nemam običaj žvakati, ali ovog puta sam uzela od studentice i zaboravila  da žvačem pa napuhala balon pred djetetom.. ajme meni, prvo je bilo daj daj daj DAAAAJ, i onda baš plać zbog nedobivene žvake... suza k'o u prići....

No, mislim, kad sad razmišljam o prošloj godini, da su ti terori stvarno sitnce naspram onih pozitivnih stvari koje donosi druga godina...

...ovo sad, kraj druge, početak treče, kažu da je to najteže, da tu najviše podivljaju i najčešće.. ja još uvjek čekam taj pravi teror

...i tko zna, možda još naleti na mene taj val terorizma pa ću vam onda ovdje plakati :)

Za sada uživam u našim šetnjama, u zajedničkom kuhanju ručka, čiščenju stana; obožavam je promatrati kako me imitira...

...tek nedavno se zainteresirala za igračku bebu i za jednog plišanog medu, pa sad u tom imitiranju mene, uključuje i te igračke; stavlja ih na spavanje, hrani ih... to su neke od promjena na njoj zbog kojih ne mogu ovu drugu godinu uopće zamisliti kao problematičnu... možda samo slabo pamtim te probleme...

Još jedan problem često spominju iskusnije majke, to je uspavljivanje, dosta njih mi je prigovorilo što sam je navikla da sa njom moram malo leći prije nego zaspi.. isto vele da će mi što dalje biti teže odvići je... Pa, vjerojatno je tako, no trenutno mi uopće nije krivo leći sa njom na desetak minuta, pogotovo što se baš voli pomaziti prije spavanja, i one poljupce koje dobijem od nje prije nego zaspi, neprocjenjivi su... A ne znam, valjda će do 18. godine htjeti otići sama na spavanje... ma, šalim se naravno, vjerujem da ni ta potreba za majkom prije spavanja ne traje vječno.. čak mislim da će mi ubrzo faliti ovo vrijeme, jer vrijeme prolazi prebrzo, i zčas će prerasti ovu fazu...

A vjerujem da su i biseri u drugoj godini, kada tek poćinju spajati rijeći u rečenice, neprocjenjivi... već neko vrijem se hvalim kako je naučila da je tata na bodu(brodu), a brod na molu(moru).... i tako, tko god da je pita gdje je tata, ona kaže na bodu... i pitam je ja jučer gdje su njene papućei, a ona meni kaže na bodu(na brodu) :).. Di je dido, di je baba; na bodu, a svi su od jučer na bodu...

Eto, takva je naša problematična druga... kako ćemo dalje... vidjeti ćemo... ;)

Mislim da ne gubim svoj život, već ga samo nadopunjujem djetetom... gledanjem kako moja obitelj raste ;) Tako i zbog njih imam puno više volje raditi na svom zdravlju... želim im biti zdrava i lijepa.. haha, ne kužim zašto neki smatraju da se žene koje ne rade uvjek zapuste, pa baš onda imaju vremena za sebe...

zivkica @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
tracking
eXTReMe Tracker
Index.hr
Nema zapisa.